Povodom javnog istupa Kantonalnog odbora Sindikata srednjeg i visokog obrazovanja, odgoja, nauke i kulture BiH na press konferenciji dana 15. 9. 2026. godine, JU Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo želi upoznati javnost sa važnošću pružanja stručnog tretmana i podrške učenicima.
U savremenom obrazovnom sistemu, odnos prema nepoželjnim oblicima ponašanja učenika predstavlja jedan od najvažnijih indikatora, mjerilo kvaliteta te ogledalo zrelog društva. Koncept najboljeg interesa djeteta, proistekao iz Konvencije UN-a o pravima djeteta, nalaže da obrazovne ustanove ne bi trebale biti mjesta na kojima se djeca samo procjenjuju i sankcionišu, već prostori u kojima se pruža sistemska vođena podrška. Shodno tome Pravilnik o izricanju odgojno-disciplinskih mjera u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo dobija svoju punu svrhu ili doživljava svoj najveći izazov – ovisno o tome kako mu pristupamo.
U javnosti se Pravilnik o izricanju odgojno-disciplinskih mjera u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo često doživljava kao katalog kazni. Međutim, primarni cilj odgojno-disciplinskih mjera u školskom okruženju ne smije biti stigmatizacija djeteta niti njegovo odstranjivanje iz vršnjačke grupe, već korekcija ponašanja uz očuvanje djetetovog dostojanstva.
Svako nepoželjno ponašanje učenika bilo da je riječ o neopravdanim izostancima, agresiji ili pasivnom otporu, u pravilu predstavlja simptom, a ne sam uzrok problema. Iza učestalih kršenja discipline najčešće stoje neuočene teškoće u razvoju, neprepoznate emocionalne i mentalne krize, porodična disfunkcionalnost ili izloženost nevidljivom vršnjačkom nasilju. Pravilnik o izricanju odgojno-disciplinskih mjera u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo jasno definira hijerarhijsku skalu (postepenost u izricanju mjera), ali njegova najveća snaga leži u pravovremenoj prevenciji i stručnoj podršci. Ukoliko se formalna procedura provede bez dubinskog razumijevanja pozadine djetetovog ponašanja, odgojno-disciplinska mjera će sama sebi biti svrha, a dijete će iz procesa izaći dodatno traumatizirano i demotivisano.
Proces odlučivanja o djetetovoj sudbini u školi ne bi trebao počivati samo na nastavniku, razredniku i nastavničkom vijeću. Oni naravno imaju važnu ulogu u prepoznavanju. Takođe, svi oni treba da znaju da pred sobom nemaju prazne bilježnice koje treba ispuniti definicijama, već dvadeset, trideset različitih svjetova, dvadeset, trideset živih priča koje su se tog dana sudarile u istoj prostoriji. To je trenutak u kojem na scenu stupa pedagogija odnosa. Ona pokazuju kako nastavnik, razrednik mijenjajući samo svoj jezični kod i pristup, može potpuno preokrenuti toksičnu situaciju u učionici. U tom procesu podrške učeniku važna uloga je stručna podrška pedagoško-psihološke službe.
Intervencija stručne službe treba biti vođena načelom individualizacije od detaljne opservacije situacije, razgovara s djetetom i roditeljima te mapiranja okidača problema. Odgojno-disciplinska mjera nikada ne treba stajati sama. Uz nju se treba izraditi individualni plan podrške odgojnog rada koji uključuje savjetodavne razgovore, radionice za razvijanje socijalnih vještina i kontinuirano praćenje i evaluaciju napretka. Kada kapaciteti škole nisu dovoljni, odgojno-obrazovne ustanove vode se najboljim interesom djeteta i multisektorskom saradnjom sa partnerima iz zajednice (centri za socijalni rad, centri za mentalno zdravlje, policije…).
Stručna služba treba stajati iza djetetovog razvoja, čak i onda kada je to dijete napravilo ozbiljnu grešku.
Pravilnik o izricanju odgojno-disciplinskih mjera u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo naglašava ulogu roditelja/staratelja u odgojno-disciplinskom postupku. Međutim, u praksi se često susreću dva ekstremna modela: roditeljsko poricanje problema ili međusobni sukob između škole i porodice. Škola ne bi trebala nastupati sa pozicije optuživanja, a roditelji trebaju shvatiti da izricanje odgojno-disciplinske mjere nije “napad na porodicu”, već signal da dijete šalje poziv u pomoć. Pravovremene i transparentne informacije te uključenost roditelja u definisanje odgojnih ciljeva jedini su put ka trajnoj promjeni ponašanja.
Uspjeh primjene Pravilnika o odgojno-disciplinskim mjerama u osnovnim i srednjim školama u Kantonu Sarajevo ne mjeri se brojem izrečenih ukora niti smanjenim brojem neopravdanih časova na papiru. Uspjeh se mjeri brojem djece kojoj je kroz taj proces pružena ruka podrške i koja je uspješno reintegrisana u školsku zajednicu .
Škola koja mjere primjenjuje slijepo i bez empatije proizvodi otuđenje. Škola koja spaja zakonitost Pravilnika sa stručnom psihopedagoškom podrškom ostvaruje svoju pravu misiju i stvara sigurno okruženje u kojem je najbolji interes djeteta kompas za svaku donesenu odluku.
