Da nije bilo sigurnog mjesta u Sarajevu tokom opsade, svjedoči i mjesto masovnih ubistava naših nedužnih sugrađana – civila, u Osnovnoj školi Skender Kulenović u naselju Dobrinja. Danas atrijum u kojem se nalazi spomen-obilježje, i učionice koje ga okružuju, nisu bili ispunjeni dječijim glasovima već tišinom prisutnih koji su došli da odaju počast svojim nevino ubijenim članovima porodica, komišijama, prijateljima – sugrađanima.
Škola je još u maju 1992. godine tokom granatiranja potpuno spaljenja, nakon čega nastava nije obustavljena već premještena i organizovana po haustorskim i podrumskim prostorijama zaštićenim vrećama pijeska. Uskraćivanje vode Sarajlijama od strane agresora bio je jedan od načina iscrpljivanja, a opskrba cisternama nosila je veliki rizik kao i sva ostala masovna okupljanja građana. Kako su u pomenutoj razrušenoj školi još uvijek postojale zidine, od strane nadležnih vlasti procijenjeno je da je ova lokacija jedno od najzaštićenijih prostora za opskrbu pitkom vodom, te je tu postavljena pumpa za vodu kako bi građani imali minimum elementarnih uslova za život.
Upravo na tom mjestu, 18. 06. 1995. godine prekinuti su životi sedam naših sugrađana koji nisu htjeli ništa drugo do obezbijediti malo vode za sebe i svoje porodice. Ubijeni su: Čizmić Kenan, Imamović Rešad, Kadić Izet, Mehmedović Sulejman, Sijerčić Bahrija i supružnici Nura i Safet Lončar. Dvanaest osoba je ranjeno. I danas, 31 godinu kasnije prisutni su se sa čuđenjem pitali – koliko je balističkog planiranja bilo potrebno da se projektil ubaci bas u ovo “usko grlo” i to u trenutku kada su građani – civili stajali u redu za vodu?!
Porodice ubijenih kao i delegacije kantonalnih, gradskih, općinskih i mjesnih nivoa položile su cvijeće na ovo spomen-obilježjeu u znak sjećanja uz odavanje počasti, te dali obećanje da će to i u budućnosti činiti kako bi istinu prenosili generacijama koje dolaze.
