Nakon ceremonije na Markalama, u Narodnom pozorištu je održana komemorativna sjednica kojoj je prisustvovalo više od 200 učenika JU Gimnazije Obala. Na prigodan način, evocirana su sjećanja na masakr u kojem je, prije 31 godinu, ubijeno 68 građana Sarajeva, ali i sjećanje na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva tokom agresije 1992–1995. godine.

Dana 5. 2. 1994. godine u 12:30 sati iz pravca Mrkovića (pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa) ispaljena je granata koja je eksplodirala na asfaltnoj podlozi unutar zelene pijace Markale, u trenutku kada je na pijaci bilo prisutno nekoliko stotina građana, koji su kupovali, odnosno prodavali robu. S obzirom na činjenicu da se radilo o prostoru okruženom zgradama kao i da je bilo prisutno „mnoštvo ljudi, efekat eksplozije je bio maksimalan“. Usljed rasprskavajućeg djelovanja ove granate ubijeno je šezdeset sedam civila, dok je od posljedica ranjavanja, na liječenju u Hamburgu, podlegla još jedna osoba. Prema rezultatima istrage MUP-a RBiH, kao i Komisije vještaka na čelu s prof. dr. Berkom Zečevićem, granata je ispaljena iz pravca sela Mrkovići, s položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa, što je potvrđeno u pravosnažnoj presudi ICTY u predmetu Stanislav Galić. No, neposredno nakon ovog masakra, uslijedile su burne reakcije, negiranje broja i identiteta žrtava kao i odgovornosti za zločin od vojnog i političkog rukovodstva Savezne Republike Jugoslavije/Republike srpske. Potom su uslijedile prijetnje pripadnicima UNPROFOR-a, poput: „Snage UNPROFOR-a napasti, zarobiti i držati kao taoce, dok NATO ne prekine vazdušne udare“ (S. Galić, SRK, 9. 2. 1994). Insistiranje na vojnoj intervenciji NATO-a, koja je podrazumijevala bombardovanje položaja VRS-a, uveliko je uplašila komandu UNPROFOR-a u Sarajevu i Zagrebu, te su rezultati istrage koju je proveo istražiteljski tim Ujedinjenih nacija bili neodređeni i nedorečeni. Sintagma „krivac nije identifikovan“ poslužila je kao savršen alibi za neintervenciju, nakon čega je Radovan Karadžić izjavio: „Mi smo zadovoljni što imamo Ujedinjene nacije, s kojima sređujemo sve ove poslove.“ Umjesto vojne intervencije, Ujedinjene nacije su, preko komandanta UNPROFOR-a za BiH, generala Michaela Rosea, uspjele načiniti sporazum prema kojem je dogovoreno povlačenje teškog naoružanja u radijusu od 20 km od centra Sarajeva, što je samo djelomično ispoštovano, prividnim povlačenjem teškog naoružanja ili njihovim stavljanjem pod kontrolu UNPROFOR-a. Devet godina nakon zločina na Markalama, na suđenju generalu Stanislavu Galiću (komandantu SRK-a u periodu od septembra 1992. do augusta 1994), pripadnici UNPROFOR-a su posvjedočili kako je oficir za vezu SRK Radisav Cvetković priznao da je tokom 1993. godine SRK s tog područja „ispalio 30.000 do 40.000 projektila na grad i [pitao se zašto se autori Izvještaja UN-a] toliko zanimaju za jedan projektil kada ih je [SRK] ispalio toliko“. Pretresno vijeće ICTY-a u predmetu Galić konstatovalo je da je granata na pijacu „van svake sumnje namjerno ispaljena s teritorije pod kontrolom SRK-a“, što je Žalbeno vijeće u navedenom predmetu i potvrdilo.

Ovaj tragični događaj, kao i mnogi drugi slični zločini koji su se odvijali na oko 230 lokacija masovnih stradanja građana Sarajeva od 1992. do 1995. godine, podsjećaju nas na teške trenutke koje je grad i njegovi stanovnici pretrpjeli tokom opsade.

S tim u vezi, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo u saradnji s Intitutom, protekle školske godine uključilo je pregled Obilježavanja godišnjica masovnih stradanja građana Sarajeva 1992. – 1995. godine u Školski kalendar, a iste aktivnosti bit će nastavljene i tokom školske 2024/2025. godine

Ova inicijativa ima za cilj njegovanje kulture sjećanja i pamćenja, kako bismo osigurali da se teške lekcije iz prošlosti ne zaborave. Dvadeset odabranih lokacija masovnih stradanja građana Sarajeva dio su službenog protokola Kantona Sarajevo za ovu godinu, podsjećajući nas na civilne žrtve opkoljenog Sarajeva.

Istina o gradu pod opsadom mora se prenositi na buduće generacije kako bismo osigurali da se takvo zlo nikada više ne ponovi. Pamćenje ovih događaja ključno je za očuvanje mira i razumijevanja među ljudima te nas podsjeća na važnost solidarnosti i suosjećanja među zajednicama.